turski Bošnjak najčistije govori bosanski jezik

Nehajnost za svoje, lukavost naprema nepo­znatomu i poglavarstvu, meržnja prema napredku i svemu što je tudje, a i povjerenje u udes, to su glavne mahne stanovnikah bosanskih. Nit je kerstjan niti ristjan ono što su bili stari Bošnjaci i njegovi pradjedovi, ali nije ni turski Bošnjak turčin, jer nauk Muhameda nije satro u njemu narav i ćud slavensku, ni ljubav k običajim i jeziku pradjedovah svojih. 

Ja bi reko da turski Bošnjak još uvjek najčistije govori bosanski, samo kad hoće da ne mieša turske rieči. Njemu je Osmanlija još uvjek tako tudj, kao svakomu od našega naroda. On ima u svome ponašanju još uvjek nješta ugladjenoga i prijaznoga što je nasljedio od svojih plemenitih predjah, ili štogod skrovnoga što inu je ostalo od stare vjere Bogomilah. 

Mnogi Begovi i Age bosanski jesu surovi, žestoki, nemiloserdni, dadu se nadvladati od strasti, rado gospoduju i prave silu; ali to su mahne svakoga mogućega plemstva što nije učilo knjigu nit je bilo u zgodi da izgladi čovječju narav i ljudski duh i serdce. Ljudi rimske vjere nehaju toliko za svoj narod, za svoj jezik i za stare običaje, koliko ljudi vjere gerčke. Fratrovi bosanski niesu nikad pomislili da uvedu u cerkvu jezik slavenski, jer su priljubili zapadnu skrovnost i tajnost.

Često zovu starovjerci katolike magjarima i latinima jer su primili vjeru i običaje ili od strane magjarske ili talijanske, dočim nje katolici opet zovu ili gercima ili vlasima, a sve je prekrilio duh proroka od Meke i Medine i zastro im put da nemogu ni duševno ni materialno napred, niti mogu mislima poletiti u visinu. Duh prosvjete i napredka može se usaditi u Bosni samo putem probudjene narodnosti i samosvjesti, dok ova spava, ostat će i Bosna u barbarskom mertvilu s kojim se nemože nijedan narod spasiti.

Ivan Kukuljević Sakcinski

„Putovanje po Bosni“ 1858. godine, str. 111-116